Treba imati u vidu i to da se Svetozar Vukmanović Tempo u svojim memoarima „Revolucija koja teče“, objavljenim 1971. godine u izdanju „Komunista“ i „Prosvete“, u drugom tomu, na nekoliko mjesta osvrnuo i na pogibiju brata, sveštenika dr Luke Vukmanovića. On piše:
„Negdje pri kraju rata naša vojska je presjekla odstupnicu znatnim okupatorskim i kvislinškim snagama, koje su se povlačile preko Slovenije. Među tim snagama nalazili su se i četnici iz Crne Gore. Pretpostavljao sam da je tamo i Luka. Ali nijesam ništa učinio da to provjerim. Istog dana došao je u moju kancelariju brat od strica Milo, upitavši me bez okolišanja – Da li znaš da su četničke snage iz Crne Gore zarobljene u Sloveniji. Znam, odgovorio sam suvo. A znaš li da je među njima i Luka? Pretpostavljam!
Na Milovo pitanje da li će mu dati propusnicu da ode tamo, Tempo je odgovorio: „Neću... Što je tražio to je i dobio“.
„Luka je zarobljen i istog dana je strijeljan“, zapisao je Tempo.
Dokumenta OZNE kazuju da nije tako bilo!
Svetozar Vukmanović se u svojim memoarima osvrće i na jedan razgovor sa majkom Marijom, kada ga je ona upitala: „šta će biti ako Lukini pobijede“? Zna se, odgovorio je Tempo! A ako vi pobijedite, insistirala je dalje starica. „Strijeljaćemo ga“, odgovorio je Tempo.
Sjećajući se majčinog dolaska kod njega u Beograd, Tempo je u memoarima zapisao:
„Ona (majka) nije se usuđivala da ga pomene (Luku) preda mnom. Samo je jednom pokušala da mi kaže da nije bio sa okupatorima, ali ja sam je grubo prekinuo rekavši da ga više ne spominje ako želi da budemo zajedno“.
Jeromonah Petar (Dragojlović) u „Svetigori“ osvrće se na jedan Tempov razgovor sa mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem Radovićem, kada mu je Tempo, govoreći o Luki, između ostalog, rekao:
„...Kažu da sam ga mogao spasiti... možda jesam... a možda i nijesam“.
I na kraju – imao sam zadovoljstvo i priliku da kao mlad novinar „Borbe“, krajem avgusta, osamdesetih godina prošloga vijeka, upoznam i razgovaram veoma dugo sa stamenom i ponosnom staricom Draginjom – Dragom Vukmanović, Lukinom suprugom, rodom, koliko se sjećam, od Lopičića iz Ceklina. I to u vozu od Podgorice do Beograda. Interesovalo me je šta je istina i da li je Svetozar mogao da spasi starijeg brata Luku. Sve vrijeme Draga je branila Tempa naglašavajući: „Bila su to zlosrećna vremena, sine. Svetozar niti je smio, niti je mogao spasiti Luku... Jedanput mi je priznao da je ipak bio tamo i da je sve učinio kako bi ga spasio, ali je naređenje bilo da se mora strijeljati, rekla mi je starica Draga, naglašavajući da je Tempo poslije rata bio dobar za nju i Lukinu djecu, da im je mnogo pomagao i da ih je sve iškolovao.
Inače, o djelovanju, umiješanosti i stvarnoj ulozi generala Svetozara Vukmanovića –Tempa, tadašnjeg načelnika Političke uprave Jugoslovenske armije i šefa vojne KOS-a i svemoćnog i svemogućeg generala Milovana Đilasa za vrijeme Informbiroa, pogotovu u Crnoj Gori i prema istaknutim crnogorskim revolucionarima, španskim borcima, narodnim herojima, proslavljenim partizanskim komandantima, generalima, ministrima, profesorima univerziteta, doktorima nauka, običnim ljudima ... opširno sam pisao u mojoj novoj knjizi „Crna Gora u doba Informbiroa“, pisanoj na osnovu do sada strogo čuvanih dokumenata: crnogorske, hrvatske i jugoslovenske UDBE, koja će iz štampe izaći do kraja ove godine.(Kraj)